moja svakodnevica
Artreef
Blog - studeni 2007
četvrtak, studeni 29, 2007
Pa očito je došlo vrijeme kada prestaje biti ideal ljepote mršavi i žgoljavi ljudi, pošto je više od pola populacije svijeta (barem u razvijenim zemljama) poprilično popunjeno.
Treba se prilagoditi, staviti koji šlavfek više na sebe, manje odlaziti u teretanu, više biti u McDonaldsu, više jesti masnu hranu da bi postigli novi željeni izgled.
Samim time, možete si nabaviti extra moderne nove figurice, koje ćete kao uzor ljepote držati na kaminu, stalaži ili već gdje


Adam i Eva


Michelanglov David


Botticellijeva Venera
artreef @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Pregaženi plišanci, novi hit, nova igračka, novi look.


degutantno ili simpatično? stvar ukusa...

artreef @ 08:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 27, 2007

Proteklih sam dana naišla na zanimljive događaje....i bake kradu!
Nije tu riječ o mojoj baki, ne, ipak ne vjerujem da bi ta žena tako postupila, ali nečije druge bake, jesu. Ako ništa drugo, svojim postupcima, pokazale su mi kako se krade...
Slučaj 1.
Bakica, stara, zgruvana dama, našminkana i još u dobroj formi, stoji u dućanu i trpa naranče u vreću, a potom mandarine (naranče su oko 12 kn/kg, a mandarine oko 7 kn/kg). Dolazi na kasu i kaže neka joj izvaže mandarine u vrećici. Simpatična prodavačica, nije niti pogledala u vrećicu, vjeruje na riječ starici, jer ne pada joj napamet da bi ova mogla ići na prevaru. Stojim iza bakice, u redu za kasu, te si razmišljam, reći prodavačici da ju mustra voza ili šutjeti...sve se u meni lomi, nisam osoba koja šuti, koja bi prešutila tako nešto, a opet, što se to mene tiče...nisam plaćena da bi ukazivala na kradljivce i takve stare mustrice koje vjerojatno žive od mizerne penzije, pa ju je sama bijeda natjerala na to.  Ode bakica, platim i ja svoj račun i izađem vanka, kad tamo imam što za vidjeti...ista bakica trpa u vreću zamrznuto povrće (škrinja stoji van dućana-moj je kvart miran i pošten i vjerojatno nema puno takvih koji tako lako vade iz škrinje van što im je potrebno....
Gledam u nju, njezina leđa i ne vjerujem u to što vidim (mislim si, ajde, nekoliko naranči i par smrznutih mahuna sigurno neće oštetiti dućan).
Slučaj 2
Nekoliko dana poslije, u istom kvartu, drugi dućan, tj voćarna.
Ulazi bakica, tj. starija gospođa (ne ista), nosi vrećicu u kojoj je par krumpira i kaže prodavačici da ih je netom kupila u dućanu preko puta...Uzimam što mi treba i krečem na blagajnu, bakica se ugura ispred i plati dva limuna i krene u vanjski dio voćarne. Platim svoje te izlazim za njom, kad imam što vidjeti...bakica je taman "nadopunila" svoju vrećicu s krumpirima i onako galantno kreče prema izlazu, dohvati i jednu salatu, trpa je u vreću i odlazi svojim putem. I nju sam kao i prošlu, šutke pustila, jer nije moje da se miješam...što ću dobiti ako kažem "Zaustavite ovu bakicu, ukrala vam je kilo krumpira i jednu salatu?" Ništa, samo ću upropastiti dan svima i sebi i njima.

Kuda je došao ovaj svijet ako tako stariji ljudi žive i preživljavaju, kradući što god stignu, gdje god stignu?! A bakice 1 i 2, nisu to one bakice koje izgledaju kao da nemaju, a ne, obje su bile "zbigecane", sređene, našminkane...prave dame u zrelim godinama.


artreef @ 08:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 21, 2007
Pola tjedna je prošlo, više od pola mjeseca isto tako....ide to vrijeme, ide i leti, ne stignem se niti okrenuti oko sebe.
S vremena na vrijeme, prođem pored ogledala i onak letimično pogledam u sebe. ...
Koliko samo programirani i koliko dugo naš program može funkcionirati bez kvara u sistemu i kako da se neki kvarimo prije, a neki slabije? Koga za to okriviti?
Tko je taj što nas je programirao? Bog, evolucija, svemirska prašina, neka druga bića koja sjede ispred malenih ekrana i gledaju u nas, dok se koprcamo u kolotečini života?

I da, tko je na vrhu lanca? Bog, evolucija, svemirska prašina ili neka druga bića koja sjede i gledaju u nas? Od kuda njima pravo i kako uopće mogu imati tu privilegiju i upravljati našom sitnom kolotečinom života? I uz pretpostavku da je netko glavan, glava na vrhu ljestvice, glava glavešina jedna i jedina glava...kako je to moguće.
Ok, neću sada ulaziti u poznate dubioze, ako je netko svemoguć neka napravi kamen koji je toliko velik i težak da ga ne može dignuti...a ako ga pak napravi i ne može dignuti, onda opet nije svemoguć, jer ako je svemoguć moći će ga dignuti, ali onda opet nije svemoguć jer nije uspio napraviti toliko veliki kamen,,,,bla, bla, bla....svima znana dubioza...
I tako,  uz tu dubiozu vrtim se u krug i vrtim, ugrizla sama sebe za rep i kada mislim da sam nešto dokučila shvaćam da baš ništa  ne kužim, ne razumijem i pitam se tko se to tamo gore poigrava sa mnom. 
kada sam bila mala, dugo vremena sam mislila da je život samo san i da je pitanje trenutka kada ću se probuditi,...ali ako i je san, zašto onda ne mogu upravljati njime, kao što to u "snu" činim? Gdje je ta opcija, upravljanja i kreiranja, brisanje prepreka i preskakanje visokih nepremostivih prepreka?


 

 

artreef @ 08:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 14, 2007
Sve češće razmišljam o tome kako bi bilo, da sam u jednom trenutku (bilo kada) u svom životu, krenula drugim putem. Svako toliko naišla sam na neko raskršće u životu s dva, pa i više putova, krenula sam jednim od ponuđenih.
Znam, ne treba žaliti za izabranim, za propuštenim, za učinjenim i ne žalim, ali ipak se pitam, gdje bih sada bila da sam skrenula na neku drugu cestu, prešla zebru na nekom drugom pješačkom prilazu, ručala u nekom drugom restoranu (sve su to ustvari banalne sitnice, o onim pravim stvarima neću niti pisati, neću niti o ovima, ali eto, spomenula sam ih, tek toliko, bez razloga, bez veze).

Postoji li uopće paralelan svemir, živim li ja tamo, drugačije, bolje ili lošije, jednako ili slično ili možda sve to na različitim nivoima. A tko će ga znati?! 
Ali ipak, ako postoji, pa voljela bih tamo zaviriti, tek toliko, da utažim svoju znatiželju. Da vidim kakvu frizuru nosim, gdje živim i kako živim. Što je utjecalo na moj život i na koje sam sve putove tamo naišla, tko je najviše utjecao na to sve?! tonu pitanja, 0 odgovora, samo zamišljene pretpostavke.....

Bi li pak, kada bih vidjela da JA (moja druga ja), živim bolje, jer je/ja na jednom raskršću skrenula pravcem kojim ja u tom trenutku nisam, bi li bila tužna, ljuta ili depresivna,.... ili ipak, ako vidim da neka moja treća JA živi lošije, puno lošije od mene, bi li ipak bila sretna s stanjem života koji danas živim, ili bi možda opet bila tužna radi NJE (sebe u nekom drugom paralelnom svijetu), znajući koliko se muči, koliko joj/mi je život težak i gadan zbog nekog puta odabranog?!

Ah, pretpostavke, pretpostavke...


šbbkbb (što bi bilo kad bi bilo...)

 



I za kraj, bih li uopće postojala u iti jednom paralelnom svemiru, jer tko zna bi li se moji sreli, ili njihovi roditelji, i kako bi uopće svijet izgledao, jer ako se samo jedna puzzlica ovog svijeta pomakne, tko može garantirati da bi se svi naši roditelji ikada sreli, a ako bi se i sreli, pitanje je da li bi im mi bili djeca, ili bi ipak oni imali neku drugu djecu?!

I sada si razmišljam, da paralelni svemir, ako i postoji, sigurno nije niti sli
čan ovome, jer onda nema smisla, jer onda bi bio isti u potpunosti (možda ga ipak zato zovu paralelni svemir-ali čemu onda njegovo postojanje), ili bi bio totalno drugačiji, jer od postanka vremena, ljudi, stvari bi se drugačije razvijale, a samim time, nikoga od nas (ili barem velike većine) ne bi bilo....

 

 

 

 

artreef @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, studeni 13, 2007
Ljudi prolaze i prolaze, šeću hodnikom u potrazi za nečim, samo njima poznatim...
Sjedim i gledam ih iz svog ureda, skrivena masivnim radnim stolom i lapom. Virka mi glava iza ekrana i krajičkom oka ih promatram.
Razmišljam o tome, što ih je navelo ovdje, što li rade u ovo hladno jutro, u kakvoj su potrazi, što traže i potrežuju.
Ima tu mladih, starih, pa i djece s roditeljima, zalutala studentica s naočalama na očima, kopa po svojoj torbi i zbunjeno se okreće.
Nasmijano lice djeteta, smješi se sa zimske reklame Dm-a, a crnokosa gospođa virka u ured i promatra Orhideje, koje krase naš poslovni prostor.
Mnoge žene, baš radi tih prekrasnih rascvjetalih orhideja, upadaju kao muhe bez glave kod mene, zastajkuju i pogledajavu u šareno cvijeće. Ured je pravi mali cvjetni raj, šarenilo boja uz neizostavno zelenilo lišća i zelenog ukrasnog bilja.
Puno puta se pitam, gledajući te prekrasne orhideje, koje cvatu drugu godinu kod nas, kako ustvari kod mnogih, odcvatu i uginu, ali ne i kod nas, tu rastu, cvatu po 4-6 mjeseci, miruju tokom ljeta, i onda opet, počnu cvat...







artreef @ 08:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2007

Nije da nisam htjela, jednostavno nisam mogla do bloga, a kada sam mogla, onda nisam htjela. Stvar je vrlo komplicirana, a opet toliko jednostavna.
Prezauzetost poslom i privatnim stvarima, nisu mi dali vremena napisati pokoju rije
č  na ovom blogu, a kada sam i smogla trunčicu vremena, želja za odmorom, posebno od kompa, nije mi dala prikovati guzu na stolicu...
i tako je pro
šlo tjedan dana

Sada sam opet, malo tu!
 
Tjedan dana moga
života je puno puta preopširna i prepuna događaja da bi ju stavila na papir, ekran ili već neko takvo sredstvo, a opisivati pojedinačno protekle dane, ne da mi se.
Izdvojiti ne
što posebno, nemam, jer možda nije meni posebno ili jednostavno o tome ne želim pisati.

Vi
še me brine najava snijega za ovaj tjedan, koji počinje padati u srijedu i neće se zaustaviti do vikenda----a brine me zbog auta, nema pežoića, a fijesta je toliko ne pouzdana da to već i boli. Strava.
A jo
š me više zabrinjava postojanje Googla, kao božanstva, jer ako Google postane božanstvo (a mnogi ga sljedbenici već slijede-a i ja sam među njima, jer ne prođe dan da se ne okoristim čarima te tražilice, pitanje je vremena kada ćemo svi pošandrcati i završiti žicama spojeni na male procesoriće...

No dobro, svijet ide svojim tokom, ja s njime, vi
še uzlazno, neko silazno, više se borim s vjetrenjačama nego što bi to trebala...a što ću, to je tako.
Ako netko ispe
če neku štrudlu od višanja (i upotrijebio je kompot od višanja kojem su izvađene koštice), ja ću opet naići u svom komadu kolača na košticu!!! Ne znam bih li se smijala tome ili plakala, ali činjenično stanje je takvo kakvo je.
Da li sam baksuz ili sam samo vrlo sretna osoba koja se
često nađe u nesretnim okolnostima?! Nisam još zaključila, niti ne znam hoću li zaključiti, ali tako je kako je, jedna koštica u cijelom protvanu kolača, zapast će mene, ali neću polomiti zub na njoj, ne! Neću je niti zagristi, jednostavno ću je osjetiti u ustima i ispljucnuti van. Sreća u nesreći, rekli bi neki, a ja bi rekla, naravno, kome nego meni. Pa nema dana, kada se ne nađem u nekoj situaciji, pomalo nenormalnoj, ludoj, glupoj, strašnoj, ali se dočekam na dvije noge i izvučem se iz nje ko prava mačka s 100 života.
Da, da, 100
života, jer ako mačka ima 7, ja sam ih odavno potrošila i istrošila, a još uvijek koračam tu, neslomljena.
Mogla bi se smijati svemu tome, a mogla bi i plakati...no ne
ću ništa od toga. Prihvatila sam to, jer ako ništa drugo, ne mogu se požaliti na dosadu u životu, stalno nešto, neki uspon ili pak duboki pad, ali nikada to nije ravna crta dosade koja se povlači mjesecima, a ne, nema toga. Nema mirnog života, ispunjenog istom kolotečinom, a kada i krene kolotečina, nema šanse da potraje, jer naiđem na situaciju koja me katapultira visoko pod oblake i baci nazad na tlo...ili barem negdje na par cm od tla, jer me ne slomi. Malo zatresem glavom, stvori se upitnik i nastavim dalje.

I sada sam u dilemi, nude mi se neke nove mogu
ćnosti, izgledaju primamljive, pa možda je vrijeme, da opet, po tko zna koji put, spalim stare mostove i krenem dalje (nisam osoba koja ostavlja mostove za mogućnost povratka), ne, spalim ih i uništim do temelja, jer kod mene nema povratka. Uvijek idem naprijed, nekim putem, malo trnovitim, malo rascvjetanima, definitivno nikad ravnim i sigurnim.

Sada sam opet, malo tu! 


artreef @ 12:24 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 5, 2007

Cijeli se vikend vrtio oko kauča i mog života u piđami.
Nije da sam nešto prelijena, ali nakon četvrtka, totalke na autu (sažvakanog i ispljunutog iz nečijih ralja), jednostavno je najlakše bilo ostati u piđami.
Sada sam na poslu, još uvijek pod dojmom, još uvijek zvoni mobitel ko lud, saznalo se i doznalo na sve strane, pa zovu ljudi, pitaju kako smo, što se dogodilo?
Nakon ispričane priče, koju sam ponovila nekoliko desetaka puta, jedino što znam je da sam sretna što sam živa i svi oni problemi, od prije tjedan dana (one neke depresije), nema toga više. Ovako nešto je najbolji antidepresiv koji čovjek može dobiti, jer sitne gluposti. koje nas inače zamaraju u nekom normalnom životu, više uopće i nimalo nisu bitne.

Možda je i istina, možda smo se nas dvoje ponovo rodili 01.11. ove godine. Definitivno, taj dan će mi ostati u trajnom sjećanju.
Vrtim si film, jesam li imala kakav predosjećaj (tipa onog nije mi se dalo ići, ali takav predosjećaj imam pred svaki put, tako da ne mogu reći, e baš sam tada razmišljala to jutro, kako ne želim sjesti u auto, ići u Karlovac¸, kada mi je uvijek tako). istina, imala sam neke noćne more zadnjih dana, ali ništa vezano za auto. Jedino što mogu izdvojiti da mi je cijeli tjedan, upadala peta od štikle konstantno u neke rupe, pa i na sam taj dan, na groblju, u neke pukotine, nekoliko puta i znam da sam je čupala van i da je peta skoro cijela izgrebena. sada ako je upadanje pete u rupe, šahtove i slična mjesta gdje je pogađala ko velika, svaku rupu, onda je to neko pretkazanje (pošto mi peta nikada ne upada u rupu i pošto sam rođena u štiklama, to mi je prošli tjedan bilo skroz smiješno).

Dragi me dopeljao na posao, ima on i svoj auto (moju staru Fijestu) i sve si mislim, stara raspadnuta Fiesta, izgrebena i istrošena, izgrizao ju zub vremena, ali eto, vozi...tu je i što bi sada da smo imali samo Pežoića?! A autić, naravno da mi fali, noćas sam loše i spavala, razmišljajući o tome, kako ujutro neću vidjeti svoga ljubimca i kako mi neće veselo žmignuti kada ga daljinski otključam (a tako volim to njegovo žmiganje, onih lijepih mačkastih prednjih svjetala). Sada je samo olupina, negdje na nekom parkiralištu. čeka na procjenu štete, čeka na neke bolje dane.

Vjerojatno je ovo novi početak, treba iz temelja promijeniti neke stvari.
Neki mi kažu: "A baš si baksuz! tako nešto se samo tebi može dogoditi! Stalno upadaš u neke zavrzlame i gluposti!!"  Možda su i u pravu, ako pogledam u svoj život, ima dosta tih, takvih čudnovatih i baksuznih sranja, a onda, opet si sve nekako razmišljam...
Ma koji, fucking baksuz, pa živi smo, a auto je katastrofa. I iz svih takvih sranja, izvukla sam se odlično, bez greške.
Davno nekada, kada sam bila još klinka, osnovnjak, išla sam s sestričnama nekom lokalnom "vraču, gataru" kako god, i taj mi je rekao (što još dan danas pamtim i što mi je ostalo urezano u mozak) :"Mala, ti ćeš proživjeti mnoga sranja u životu, doživjet ćeš teške nesreće, ali iz svake, ama baš svake izvući ćeš se olako, što mnogi oko tebe ne bi mogli, ne bi znali. Rođena si pod sretnom zvijezdom!"

I sada, da li je biti rođen pod sretnom zvijezdom ovo, znaći dočekam se ko mačka, na sve četri, svaki put, bez greške---ali redovito upadam u neka nenormalna sranja. Ili je ipak bit sretan : ne upadaš u ništa iz čega se uopće trebaš izvlačiti i živiš svoj život, mirno s nekim normalnim i sitnim problemčekima, ali život teće i ide bez nekih velikih šokova?


artreef @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, studeni 3, 2007

Sjedim za kompom i još sam uvijek pod dojmom ili bolje reći u šoku.
Prije dva dana sam pre
živjela (s pravom riječi preživjela) udes na autocesti. Auto je doživio totalku, znači za baciti je i smrskan je sa svih strana.
No da se vratim na po
četak.
Sisvete, oti
šli dragi i ja u Karlovac, na groblje (tamo su mi pokopani mnogi dragi ljudi). Družili se s rodbinom i oko pola sedam krenuli kući, u Zagreb. Većinom se vračamo starom Karlovačkom, ali ne i ovaj put. Idemo autocestom, jer smo željeli izbjeći gužvu po staroj cesti (baš radi Sisveta). 
I tako krenemo mi, vozim oko 130 (po sporoj traci, ina
če sam uvijek na autocesti negdje između 150-170, ali nije mi se dalo, ima presretača, a i ne žuri mi se nikuda). Noć je već pala, dragi i ja pričamo, općenito. 
Odjednom, na 10-20 m ispred auta, izleti lisica. Dragi povi
če: "pazi, lisica", a i ja u tom trenu skužim žute, reflektirajuće oči usmjerene prema autu. Insktitivno, skrenem na lijevu traku, izbjegavam živinu, jer i inače do sada, uvijek sam izbjegla bilo koju živinu na cesti (u svojih 12 godina vožnje, ništa nisam zgazila, pogazila, okrhnula, dotakla, izbjegla, nekoliko lančanih, frontalnih i inih groznih udesa). I tako, izbjegla lisicu, ali umalo završila u zaštitnoj ogradi, izbjegla i nju, jedva (u glavi mi proletilo, ne smijem probiti ogradu i preći na drugu autocestu), u tom trenutku morala sam na suprotnoj strani izbjeći i stupić...tako je auto počeo plesati, na jednu, pa na drugu stranu, a ja u očaju, auto ne mogu izravnati, ne mogu vratiti kontrolu....noga na kočnici (pogreška samo takva), auto se okrenuo za 180°, počeo se izokretati, sve se vrti oko nas tj. mi se vrtimo na autocesti (u glavi očaj, što ako se netko zabije u nas, što ako nekog pokupimo u ovoj luđačkoj vrtnji, što ako pređemo ipak na drugu stranu), očajnički u tim djelićima sekunde pokušavam vratiti kontrolu, auto odlazi na rub ceste i pada u jarak pored,  tu nas još jednom okreće, vozi na boku još nekih 10 m unazad. Zaustavlja se....
Muk...gledam oko sebe (pipam se), pogledavam dragog i pitam: "Si
živ, si dobro, si ozlijeđen?" On se pipa i kaže, dobro sam te gasi auto (koji je još uvijek radio, pali sva 4), a ja : "moramo van iz auta, pun je tank (baš sam ga dan prije do vrha napunila), pokušavam otvoriti svoja vrata..ne mogu, vrata su skoro potpuno uništena.
U tom trenu dotr
čavaju do nas troje ljudi, koji su stali čim su vidjeli što se sa nama događa, trče do nas i gledaju u auto. Pitaju: "treba li pomoć, treba li zvati koga?" S i ja se pogledamo, :"hvala, ne treba, dobri smo, dobro smo" . I onda ih ja pitam :" Kakav mi je auto, da li je jako oštećen?!" A ljudi, vani, njih troje, sliježu ramenima i kažu :" A nije baš dobro". Izvučemo se iz auta, muka mi, ljubimac mi skroz skršen. Zovem policiju, osiguranje, hak...sve redom, službu na cesti. Malo pomalo dolaze nazvani, policajci u šoku gledaju nas dvoje, stojimo pored auta, pričamo s njima, a auto u kršu. 
Treba se pro
ći sada sva rutina zbog takvog udesa, ispitivanje, prepitivanje. Svi nam govore, koju smo sreću imali, da još nismo niti svjesni, da ćemo samo sutra biti svjesni. A meni u glavi, sjedim u policijskom autu (bilo mi je hladno, pa sam zamolila policiju, da mi daju neka sjednem unutra, tresla sam se ko šibice), i gledam svoj auto i tuga me prolazi----tužan prizor, prestrašno.
Znam, sretna sam
što sam živa, što smo živi, bez ogrebnotine, masnice (čak mi se ni čarape nisu pokidale), što uopće stojimo....jer 130 kn/h nije malena brzina, ljudi su pogibali i pri manjim brzinama. Naša je sreća bila u tome, što sam izbjegla u okretanju i očajničkom pokušaju kontroliranja auta, sve prepreke, pa i u tom jarku uz autocestu, što smo upali između dva šahta, koji bi nas dodatno uništili, jer su povišeni, i da smo udarili u njih, sigurna sam da danas ne bi pisala ovaj blog.
A ako koga zanima kako je lisica,
živinica, koja mi je izletila pod auto (nadam se dobro, ja je nisam skupila, i mislim da se vratila nazad u šumu).
I sada pitanje: " Za
što baš meni, zašto je ta živina izletila baš meni?, pod moj auto od tonu auta na autocesti?"

Mogli smo biti jo
š jedan slučaj u crnoj kronici, još jedan slučaj koji bi zvučao: "Peugot 207, zagrebačkih registracija, vozačica iz Zagreba , 31, je još iz neutvrđenih razloga prešla na drugi trak, izgubila kontrolu nad vozilom......
scenarij je mogao biti stra
šan, posljedice su mogle biti, katastrofalne, jer samo da sam u toj vrtnji skupila auto koji je u tom trenu mogao biti na bržoj traci....katastrofa samo takva
-IZ NEUTVR
ĐENIH RAZLOGA; PREŠLA NA DRUGU TRAKU AUTOCESTE...
(eto, ti neutvr
đeni razlozi, mogu biti, živina koja se stvorila i koja je samo pokušala preći s jedne

artreef @ 11:50 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
oplemenjivanje prostora, komadič raja u domu

Akvarij je najljepši ukras u domu.

AquaVizionar d.o.o nudi: vrhunski proizvod, akvarij za svaki prostor . Postavljamo i održavamo akvarije u svakom prostoru: od malenih kockastih akvarija, koji su odličan detalj na svakom radnom stolu, do velikih akvarija sa zapremninom od više tisuća litara pogodnih za velike i raskošne objekte.

Akvarij utječe na pozetivno psihičko raspoloženje osobe koja boravi u prostoru. Smanjuje stres i diže raspoloženje i energiju.

S povjerenjem nam se javite.

www.aquavizionar.hr

email: info@aquavizionar.hr

www.artreef.net
email: artreef@artreef.net

koraljni greben: kahuna i elfreefer vlasnici
ponuda koralja
Nema zapisa.
Lisnati morski zmaj

Phycodurus eques

Ovo je prelijepa riba iz porodice Morskih konjića i Šila.
Spada u vrstu Morskih Zmajeva. Morski Zmajevi su posebno spektakularni i najviše misteriozne morske ribe.
Razlikuju se od Morskih Konjića po dužem tijelu koje ima dodatak koji izgleda poput lišća, te im je to idealna kamuflaža u Morskoj Travi tj. morskim algama.

prehrana:
Hrane se larvama riba i amphipodima (mali škampi, kozice), usisavajući svoj plijen u malena usta. Cijeli život provedu skriveni u Morskoj Travi/Seaweed (alga), koja ima omogućava da se u njoj posve sakriju, čekajući svoj plijen.

razmnožavanje:
Ženka proizvede oko 250 jajašaca koje nosi mužjak u svojoj "torbi". Nakon nekih 8 tjedana, kada se iz jašaca izlegu larve, sposobne za samostalan život, mužjak ih "trzajevima" otpusti u morski svijet. Svega 5 % larvi odraste i doživi odraslo doba (potrebne su 2 godine da bi iz larve postala odrasla riba).

posebno upozorenje:
Lisnati morski Zmaj je zakonom zaštićena vrsta i štiti ga zakon Australije od 1996, te je njihov izvoz strogo kontroliran. Javni akvariji moraju postići odličnu kvalitetu da bi ih uopće mogli uvesti, tj. da bi dobili dozvolu za uvoz i držanje te posebne i misteriozne ribe.
U prodaji se ne bi smio nalaziti.

slika i tekst: vlasništvo Artreef.net

Brojač posjeta
228577
Arhiva
« » stu 2007
Index.hr
Nema zapisa.